Pozivam vas da malo pogledate ta predavanja. Ima ih raznih vrsta, neka su tehnički orjentirana, druga su aktivistička, ali više ili manje sva su zanimljiva; ako baš nemate vremena, pogledajte barem što su na TED-u imali za reći popularne ikone računalne industrije Bill Gates i Steve Jobs.
Popularnost ove konferencije nije zaobišla ni nas, pa je u subotu u MSU održan prvi hrvatski TEDx, svojevrstan “fork” konferencije u okviru lokalne zajednice.
Smrdi na intelektualni snobizam
Prisustvovao sam. I odmah moram dati jednu ozbiljnu zamjerku: ovo jest događaj u kojem “networking” igra jednaku ulogu kao i predavanja, ali činjenica da ste se za prisutvovanje u gledalištu trebali prijavljivati, slati svojevrstan CV i čekati da vas organizatori izaberu kao dovoljno zanimljivog za sudjelovanje u publici (čime stičete pravo na uplatu kotizacije od 250kn, ako ste mislili da je za izabrane upad besplatan...) jako smrdi (barem meni) na intelektualni snobizam. Očito je kako je zainteresiranih bilo puno više od količine ljudi koji stanu u dvoranu muzeja, ali bolje rješenje bilo bi povećati kapacitet, ne segregirati zainteresirane.
Izbor, ma kakav bio, ipak nije utjecao na ono najvažnije: mogućnost praćenja predavača. Organizatori su svim zainteresiranima ponudili prijenos putem Interneta, pa nitko tko nije “upao” u ovogodišnji događaj nije ostao zakinut za predavanja.
A predavanja su bila – vrlo dobra. Obzirom da je riječ o manifestaciji koja se prvi put organizira u Hrvatskoj, očekivao sam (i oprostio bih) puno više problema, nesnalaženja, kašnjenja i sličnih dječjih bolesti svake manifestacije. Ovdje ih gotovo i nije bilo, a one koje su i bile toliko su minorne da ih zaista nema smisla spominjati.
Od ljubavi do puta u Svemir
Predavači su svi imali što za reći, a raspon je bio zaista širok: od “teškaša” poput Davora Pavune koji nije pričao o fizici već o ljubavi, pa do Ivane Drčec koja je unatoč simpatično vidljivoj tremi uspjela ispričati priču o izgradnji programskog rješenja jednog brodogradilišta. Stislo se tu još niz različitih tema, Miroslav Ambruš Kiš i Nebojša Stanojević pričali su o planiranom putu u Svemir, Tomislav Ribičić predstavio je riječki računalni muzej Peek&Poke, ali osim tih tipično geekovskih tema program je bio prošaran i riječima i glazbom Nenada Bacha u potrazi za konceptima privatne imovine, svjetskog mira i kvalitete hrane. I još mnogi drugi. Dizajner prvog hrvatskog koncepta elektromobila, Igor Jurić, primjerice; pa kad je već Auto Show propao...
Vjerojatno nije svakome gledatelju svako predavanje jednako lijepo sjelo, ali u konačnici odgledali smo niz zanimljivih predavanja zanimljivih ljudi.
I važno je napomenuti – prisustvovali smo nečemu drastično drugačijem od sivila svakodnevnice. Nismo bili na konferenciji koju organizira tvrtka kako bi goste ubila u pojam slijedom predavača koji grafikonima rasta prihoda tvrtke i prezentacijama fantastičnih rješenja rečene tvrtke teže uljuljkati auditorij u san, niti je to bila konferencija marketinškog tipa, gdje se prisutnima pokušava uvaljati određena ideja ili proizvod neke tvrtke. Jedna, dakle, potpuno neočekivana konferencija koja je prisutne bombardirala idejama koje su na publiku bacali predavači, ne nastojeći prodati ništa osim možda uvjeriti nekoga kako je ideja zapravo dobra i kako bi istu valjalo prenositi dalje.
Svijet profesora Baltazara
A zaista posebnu pohvalu zaslužuje scenografija konferencije. Inspirirana crtićem o profesoru Baltazaru, scena je oblikovana skromno, ali vrlo efektno: U lijevom kutu logotip konferencije, u desnom fotelja profesora Baltazara, stolić i stolna lampa odjeveni u tkanine i boje iz crtića, u sredini crni prostor koji fokus oka navodi na predavača, unatoč šarenilu detalja iz crtanog filma. Zaista, gdje bi bolje bilo staviti sve te govornike i njihove ideje, nego u svijet crtića o profesoru Baltazaru, liku koji razmišljanjem dolazi do neobičnih spasonosnih ideja?
U to ime, za scenografiju dajem ocjenu – šest!
I na kraju dana, kad zbrojimo sve te stvari, zanimljive ljude na pozornici, zanimljive ljude u publici, ideje, pa i idealizam koji je itekako bio prisutan na konferenciji, dobili smo nešto zaista neobično: konferenciju koja počinje ujutro a završava navečer, a kojoj se nije dogodilo da već negdje iza ručka dvije trećine posjetitelja odu svojim putem. Ovo zapravo nije bila konferencija, ovo je bilo druženje, kako za vrijeme pauze, tako i za vrijeme izlaganja. Ovo je bio događaj koji je zanimljivost i napetost održao od početka do kraja, nešto sa čime se možda niti jedna druga konferencija ne može pohvaliti.
I zaista, da nije već opisanog dojma elitističkog snobizma pri izboru posjetitelja (a priznajmo: šteta je ovako nešto ograničiti na neki uski krug ljudi), zagrebačkom TEDx-u ne bih imao ništa ozbiljnog za zamjeriti. Dapače, ovako lijepo osvježenje u konferencijskoj konfekciji i ovako dobro druženje ljudi najrazličitijih životnih profila nisam još imao prilike vidjeti u Zagrebu.
Nedovoljno je ovako nešto održavati samo jednom godišnje.
Autor kolumne jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Stare tekstove autora možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org.